Kad ministar vanjskih poslova države potpiše ugovor sa američkom lobističkom kućom mimo znanja institucija koje bi o tome morale odlučivati, ne može biti riječ o rutinskom diplomatskom potezu. Može biti riječ samo o političkoj samovolji. Ili, ako pitate ministre iz Republike Srpske – o krivičnom djelu. Elmedin Konaković tvrdi da je sve po zakonu, ali sve više izgleda da je zakon, kako ga on tumači, stvar lične interpretacije, a ne institucionalne prakse.
Borjana Krišto, predsjedavajuća Savjeta ministara, najavila je da će slučaj biti ispitan. Što bi se u svakom ozbiljnom sistemu podrazumijevalo. Ipak, Bosna i Hercegovina već dugo nije ozbiljan sistem, nego poligon za političke eksperimente u kojem se igraju nadležnosti, često uz prećutnu saglasnost saveznika, sve dok ne dođe trenutak da se javno peru ruke.
Sjednica Savjeta ministara, iako najavljivana kao poligon za novu konfrontaciju, protekla je, gotovo paradoksalno, u znaku jednoglasja. Sve što je dobilo „zeleno svjetlo“ iz institucija Republike Srpske – prošlo je bez trzavica. Oni koji su danima prijetili blokadama i vanrednim sjednicama, poput Edina Forte, na sjednici su zaćutali. Pred kamerama se pokušao opravdati pozivajući se na tehnički karakter zasjedanja. Tehnički ili ne, u praksi je politički – i to tiho, bez buke.
Zapravo, buka dolazi samo kad treba da se prikrije suština. A suština je da „Trojka“ sve više gubi političku inicijativu i prepušta se paničnoj borbi za vlastiti opstanak. U toj borbi, kako ističe ministar Staša Košarac, spremni su i na politička savezništva sa opozicijom iz Republike Srpske, koja u tom kontekstu postaje „fikus“ – dekoracija bez političke težine, ali sa korisnom funkcijom: održavanje iluzije o funkcionalnosti zajedničkih institucija.
Košarac nema dilemu – smatra da je riječ o „servilnosti“ i „izdajničkoj politici“ koja će biti kažnjena na izborima 2026. godine. Do tada, politički pragmatizam zamjenjuje principe, a stvarni suverenitet se sve više prenosi sa institucija na pojedince – poput Konakovića – koji potpisuju međunarodne ugovore u ime svih, bez ičijeg znanja.
Ministar vanjskih poslova je, očigledno, odlučio da praksa konsultacija i saglasnosti smeta njegovom tempu rada. Učinio je ono što bi u svakoj drugoj zemlji izazvalo trenutnu institucionalnu reakciju – potpisao sporazum sa lobistima koji, prema navodima, imaju „tajni karakter“. Navodno postoje i drugi takvi ugovori, nepoznati javnosti, pa ni Savjetu ministara. A ministar? On se ne libi da to javno kaže.
Neki bi rekli: iskrenost. Drugi bi rekli: arogancija. Srđan Amidžić, ministar finansija, ide i korak dalje – tvrdi da Konaković proizvodi političke konflikte kako bi prikrio vlastite veze sa kriminalnim klanovima. Nije prvi put da se takve optužbe iznose. Ali je prvi put da se one koriste kao štit za politički manevar kojim se jedan ministar stavlja iznad sistema.
Ako se ovako nastavi, Bosna i Hercegovina će postati zemlja u kojoj su „tehničke sjednice“ jedini oblik dijaloga, a politička odgovornost nešto što se koristi samo u kampanjama. Do tada, kao i mnogo puta do sada, istrage će se najavljivati, odgovornost prebacivati, a ključne odluke donositi – u tišini i bez potpisa onih koji su za to formalno nadležni.
A možda je to i krajnja poruka ovih dešavanja: u tišini se najlakše potpisuju tajni ugovori.
