Pet dana nakon što je delegat u Vijeću naroda Republike Srpske Dževad Mahmutović izgovorio riječi koje u svakoj ozbiljnoj demokratiji izazivaju alarm – “pucati jedni na druge, zadatak se izvršiti mora” – institucionalna tišina postaje jednako zabrinjavajuća kao i sam poziv na nasilje. Osim oštrih osuda iz Banjaluke i Beograda, reakcije koje bi morale doći iz pravosudnih institucija, opozicije ili stranih predstavništava – izostaju.
Dževad Mahmutović nije novajlija na političkoj sceni. Čovjek koji nakon poziva na oružani sukob sa policijom Srpske, bez imalo nelagode sjeda u klupe Vijeća naroda u Banjaluci, uz osmijeh i bez komentara za javnost. Njegovo „imate narativ, pa nastavite“ više podsjeća na političku aroganciju nego na pokušaj demantija. Jer, kako da se drugačije razumije rečenica izgovorena pred kamerama, pred građanima: “Pucati jedni na druge, zadatak se izvršiti mora. Tu nema hoću neću”?
U odbranu Mahmutovića staje Alija Tabaković, predsjednik Kluba Bošnjaka. Tvrdi da ništa sporno nije izrečeno. Pravda sve pozivanjem na “zaštitu ustavnog poretka” i “zakonima predviđenu upotrebu sile”. Ali čime onda opravdati izostanak elementarnog političkog razuma – da u jednoj višeslojno napetoj državi, gdje je i riječ metak, poziv na nasilje?
U Republici Srpskoj su reakcije bile munjevite. Premijer Radovan Višković poručuje da je metak upućen policiji metak upućen cijelim institucijama Republike. “Nije to pucanj u Đuru i Peru – to je pucanj u predsjednika, premijera, predsjednika Skupštine”, kaže Višković. Predsjednik parlamenta Nenad Stevandić pita – da li ovakve riječi treba da znače dolazak Hamasa, hordi i pljačke?
No, ako su institucije Srpske govorile jasno, još glasnija je bila tišina opozicije. Ni riječi osude. Niko iz PDP-a, SDS-a, niti bilo koje druge opozicione partije – da makar kaže da je poziv na krvoproliće neprihvatljiv. U političkom vakuumu, šutnja postaje saučesništvo.
Zabrinutost stiže i iz Beograda. Aleksandar Vučić podsjeća na tragične početke rata u BiH. “Zar stvarno mislite da je rješenje situacije da pucate na nekoga? Znate zbog čega je izbio rat? Zbog jednog metka”, kaže predsjednik Srbije. Njegova poruka je jasna: ni hapšenja, ni nasilje, ni sukobi. Samo mir – ali i poruka da su granice odgovornosti već pređene.
Ipak, ne može se ignorisati da se u svemu ovome krije nešto mnogo opasnije od jedne sporne izjave – legitimizacija jezika nasilja u institucijama. Kada izabrani zvaničnik poziva na “pucanje”, a sistem ne reaguje, pitanje više nije ko je šta rekao – već ko sve ćuti.
Jer, u društvima sa ranama koje nikada nisu do kraja zacijelile, riječi su često prvi pucanj. I ako ih već ne umijemo zaustaviti na vrijeme – možda se uskoro nećemo pitati samo ko je šta rekao, već ko je prvi pucao.
