Zašto i koliko novca je Olimpijski komitet BiH potrošio na sportiste koji nisu otišli u Tokio?
Opštepoznata je činjenica da bosanskohercegovački sportisti imaju velikih problema u vezi s finansiranjem nastupa na velikim takmičenjima, prvenstveno zbog nebrige države.
No, s druge strane, i novac kojim mogu raspolagati se “rasipa” na sve strane te oni takmičari od kojih se može očekivati uspjeh na Olimpijskim igrama budu “zakinuti” za podršku koju zaslužuju.
Najbolji primjer za to su stipendije koje dijeli Olimpijski komitet Bosne i Hercegovine.
Porazna je činjenica da je od 14 početnih takmičara i takmičarki u koje je Olimpijski komitet vjerovao za ciklus “Tokio 2020” samo četvero i nastupilo na nedavno završenim Igrama u glavnom gradu Japana.
Podsjetimo, Olimpijski komitet BiH je putem programa Olimpijske solidarnosti “Olimpijske stipendije” u septembru 2017. godine osigurao 14 stipendija za Olimpijske igre u Tokiju 2020. godine.
Stipendije su dobili Amel Tuka, Hamza Alić, Mesud Pezer (atletika), Harun Sadiković (judo), Meris Muhović (karate), Adem Fetahović (boks), Mihajlo Čeprkalo (plivanje), Larisa Cerić (judo), Aleksandra Samardžić (judo), Ivona Ćavar (karate), Tatjana Đekanović (streljaštvo), Emina Hadžiahmetović (stoni tenis), Lejla Tanović (biciklizam) i Amina Kajtaz (plivanje).
Svi nabrojani su dobili mjesečnu stipendiju u iznosu od 500 američkih dolara u trajanju od tri godine, odnosno ukupno 18.000 dolara.
Od njih 14 u Tokio su otišli samo Tuka, Pezer, Cerić i Đekanović. Dakle, njih čak deset je dobilo novac, a nisu otišli u Tokio.
Prevedeno u novac, najmanje 180.000 dolara (300.000 KM) je utrošeno na sportiste koji nisu ispunili olimpijsku normu i nisu otišli u Tokio.
Naglasak je na riječi “najmanje”, jer je spisak stipendista naknadno proširen.
Nakon što je Hadžiahmetović objavila završetak karijere 2020. godine, a Sadiković suspendovan zbog pozitivnog doping-testa, Olimpijski komitet BiH je odlučio dati novac atletičaru Abedinu Mujezinoviću te taekwondoistima Mariji Štetić i Dinku Šegedinu.
Naravno, ne treba ni napominjati da se niko od njih nije plasirao na Olimpijske igre u Tokiju.
A šta je s takmičarima koji su nas sve učinili ponosnim u Tokiju?
Plivačica Lana Pudar je olimpijsku stipendiju dobila tek u martu, a taekwondoista Nedžad Husić tek u maju ove godine.
Dakle, samo pet i tri mjeseca pred Olimpijske igre čelnici Olimpijskog komiteta BiH su njima dodijelili stipendije, a prethodno su “bacili u vjetar” više od 300.000 KM na sportiste koji se na kraju nisu ispostavili olimpijcima.
Zbog čega je to tako upitali smo potpredsjednika OK BiH Izeta Rađu, koji je pojasnio čitavu proceduru.
“Savezi kandidiraju sportiste, a mi se trudimo da stipendiramo što veći broj. Vaša konstatacija je tačna, mali broj stipendista je ostvario normu za Olimpijske igre”, kaže Rađo i nastavlja:
“Njihovom pripremom i takmičenjima upravljaju njihovi savezi, mi smo alat koji finansijski i logistički podupire sportistu. Još smo objavili na početku ciklusa, kao motivaciju, da ko ostvari olimpijsku normu, pored stipendije dobija program plus od OK BiH, to znači da mi preuzimamo dodatno finansiranje sportiste, pripreme, putovanja, smještaj, suplementaciju… To su koristili Larisa Cerić, Mesud Pezer i Amel Tuka”, pojašnjava Rađo.
No, bolna činjenica je da se tih 300.000+ KM raspodijelilo na sedam takmičara koji su branili boje naše zemlje na Olimpijskim igrama, možda bismo već sada mogli slaviti prvu medalju u historiji BiH.
Nadajmo se samo da će čelnici OK BiH izvući pouke iz ovoga te da će za Pariz 2024. godine odabrati sportiste koji zaista zaslužuju novac i koji će nas sve obradovati za tri godine.
Tačnije, da neće slijepo pratiti upute sportskih saveza koji očito kandidiraju sportiste bez obzira na to da li imaju realnu mogućnost ostvariti olimpijsku normu.
